Mislim da je svjest građana o cijepljenju velika. Jučer sam vidio tipa u mraku haustora, sam se cijepi ?!

Zoon politikon




Kada sa imao četri godine dogodilo se Hrvatsko proljeće.

Bio sam mali i to ne pamtim.

Nešto kasnije stavili su mi crvenu maramu i kapu sa zvjezdom petokrakom na čelo.

Rekli su mi da budem ponosan a ja sam bio premali da bi shvataio zbog čega.

U srednjoj u žaru mladenačkog bunta odbio sam platiti članarinu za Savez socijalističke omladine, jer nisam ni znao da sam član.

Nikada nisam shvatio zbog čega se digla tolika frka oko toga. Pa ionako svi su kolutali očima kada bi čuli onu rečenicu, drugovi mi moramo...

Onda je umro drug Tito i svi su plakali osim mene jer ga ja i nisam bas tako dobro poznavao.

Poslije su se pojavile političke stranke i svi su odabrali svoju a ja baš nikoga. Svi su bili lijevi ili desni ili centar, i funkcionirali i družili se po tom mnetalnom sklopu. E to opet nisam razumio.

Tadašnji predsjednik nazvao nas je stokom sitnog zuba. To sam razumio.

Kad su svi išli glasati ja sam sjedio doma, jer mi ni jedni nisu smrdili, ni mirisali.

Sve do nedavno mislio sam da daljinski za tv služi isključivo da promijeniš program ako se pojavi koji političar.

U kojoj sam ja zabludi živio, nemožes smradove maknuti sa jednim klikom daljinskog.

Kakve ima veze Bruno Simleša sa zatvorenikom u zatvoru?

Neki dan posjetio sam prijatelja u zatvoru. Zatvoren je u zatvoru već dvije godine, jer je prevario ljude za ozbiljan novac.
Varaju mnogi, ali ovaj moj rođeni je slatkoriječivi varalica koji voli novac, točnije puno novaca.
Bio je pravi gradski štakor, koji je poznavo svakoga važnoga i nevažnog u ovom gradu.
Trebaš vezu za gradski prostor, naravno da zna čovjeka, hoćes zaposliti nekoga on mi gura ceduljicu sa brojem mobitela itd. Imao je nevjerovatnu sposobnost da spaja ljude, znao je svakome reći ono sto čovjek očekuje i uvijek, baš uvijek, zvučao je iskreno.




Poslije susreta sa njim često sam stajao pred moralnim dilemama i preispitivanjem savjesti.

Evo jedne zgode; zove me u Gradsku kavanu da me upozna sa nekim čovjekom. Ni jedna strana ne zna zašto je tu. Sjedam a on me upoznaje sa tipom u termalnoj fazi raka kostiju. Ima puno skladište robe, ne treba mu jer umire.
Nakon 10 minuta ja imam brdo jeftine robe, a umirići čovijek zbunjen kao i ja.

Gledam ja svoju zatvorsku ptičicu i brbljam ja 30 minuta kojekakve besmislice, jer tišina ubija.

On, olupina od čovjeka, posmatra me kao da sam se došao naslađivati njegovoj nevolji.
A meni srce puca od tuge kad ga vidim takvoga.

Naveče vrtim programe na tv-u kad ono Bruno Simleša i njegovi recepti za sretan i uspiješan život.

Očekujem i reklamu za Vegetu, kad shvatim da su moj prijatelj i Bruno, zapravo isti tip ljudi.

Poniženi, ostavljeni, očajni, jadni, prevareni, izgubljeni, svi oni sa neispunjenim očekivanjima i zaboravljenim životnim ciljevima njihova su publika.
Naravno ako ih popovi ne ugrabe prvi.
Bespogovorno i puni nade očekuju recepte koji mijenjaju živote.

Moj prijatelj, da je odabro put duhovnosti ili ne daj bože religije, sigurno bi bio najbolji u tome.



 

Glas za mlatimudana

Slažem papirologiju, koje se za deset godina rada nakupilo za manji kamion.
Usred posla nestalo mi vreća za smeće, i onako prašnjav i zamazan izletim na Remizu po vreće.
Na cesti naletim na kolegu iz srednje.
On skocnan, u odijelu i što iz znatiželje, što da se odmorim od svoga posla, pozovem ga na kavu.
Očekujem razgovor tipa gdje radiš, žena , djeca ..., kad me on ničim izazvan pita: za kog buš glasal ?
Ja sam za Bandića. ???? Pa ovaj je skroz u k…. cu, mislim si u sebi.
Ti si tu doma, dečko sa Trešnjevke, pitam ja. Je, odgovori on. Na to složim ja najozbiljniju facu koju mogu i pogledam ga ravno u oči .



Znaš, počinjem ja monolog, ti izbori mene nekako pale.
Znaš, ona izborna šutnja, pa ništa, a na dan izbora zaključam se doma i udri po majmunu … cijeli dan.
Mislim shvatiće da ga zajebavam a on gleda mene kao zadnjeg klošara, kojemu nisu svi na broju.
Gleda u mobitel, ali nikao da zazvoni da se izvuče iz ove situacije, ipak naglo se diže i kaže da mora ići.
Čuj stari, vičem za njim, budeš platio ove kave, zaboravio sam novčanik , budem ja drugi put !
Možeš si mislit.

Izopćenje iz crkve i restorana (2 u1)



Događaj od prije neki dan iz Fine u Rudešu. Penje se auto na pločnik i staje pred sam ulaz. Iz auta izlaze tri svećenika i stanu iznositi iz auta puno, puno vreća sa novcem. Mislim da su oni iz onoga ilegalnoga crkvenog kafića u Prečkom. Ispred mene gazda najvećeg restorana u zapadnom dijelu Zagreba, drži u ruci malenu vrećicu sa utrškom . Ne mogu odoliti, pa glasno komentiram da ga popovi dobro šiju. Nakon toga ne znaš kome je smiješno , a kome neugodno. Caru carevo, Bogu božje.

Kad im baš sve moraš nacrtati.